renesansa

Prečesto čujem kako je život u Jugoslaviji bio divan i krasan, a kako je ekonomija bila puno bolja nego danas i kako je sve funkcioniralo kako treba, svi bili zaposleni, niko siromašan i razna druga čuda. Ja sam premlad da bih mogao osobno svjedočiti o tim vremenima, ali idemo pogledati neke podatke. Ovo je kompilacija više različitih informacija koje sam pokupio po internetu.

1. Zašto je Jugoslavija imala veliki uzlet nakon 2. svjetskog rata?

Nekoliko je prozaičnih razloga kao npr. optimizam nakon rata, želja za obnovom i radom, požrtvovnost ljudi kroz radne akcije i slično, ali glavni razlog je nastavak industrijalizacije koja je na ovim prostorima počela s Austro-Ugarskom, ali se prekinula nakon 1914. To veliko prebacivanje s agrara u tvornice je bio glavni razlog rasta produktivnosti, a time i dohodka i standarda života. Taj proces se (relativno) dobro mogao uraditi i u socijalizmu odnosno uz potpunu državnu kontrolu kao što je slučaj bio i u SSSR-u i Kini. Međutim čim je proces završio i rast je stao. Institucije u Jugoslaviji su bile ekstraktivne iako je bila najbolja od svih drugih socijalističkih država što se tiče otvorenosti tržišta i sustava cijena. Zanimljiv tekst o rastu u socijalizmu i potrebnoj transformaciji Kine danas možete vidjeti ovdje.

2. Privatni sektor u Jugoslaviji

Naravno da je Jugoslavija bila slobodnija od SSSR-a i drugih komunističkih zemalja i život je tu bio puno bolji. Razvijali su se u Jugoslaviji i privatni biznisi. Međutim problem je što je taj sustav bio tako ekstraktivan i tako korumpiran da je poslužio kao temelj današnjem crony sustavu kojeg imaju sve zemlje bivše Jugoslavije. Vuk Perišić piše ovako:

Prvi poduzetnički sloj kod nas se formirao u drugoj polovici šezdesetih godina kada je privredna reforma dopustila privatnu inicijativu u određenim obrtničkim i uslužnim djelatnostima. Pojavili su se tada raznoliki ‘majstori’ koji su popravljali strojeve za rublje, postavljali keramiku i parkete, iznajmljivali sobe, otvarali automehaničarske radionice, frizerske salone, građevinske obrte, gostionice i restorane. Bili su socijalistički paradoks. Po defaultu su bili neprijatelji sustava koji je bio nesklon privatnom vlasništvu i na njih gledao s izvjesnom nelagodom, ali, začudo, inspekcije i porezne uprave (‘uprave društvenih prihoda’) ostavljale su ih na miru. Živjeli su u poreznom raju i nekom sistemskom greškom ostalo im je dovoljno prostora za zaobilaženje propisa. Potražnja za njihovim uslugama bila je velika, a konkurencije nije bilo jer sigurne socijalističke plaće su malo koga motivirale da se upušta u avanturu poduzetništva. Tako su nastali mali monopoli, osobito ako bi obrtnik ishodio licencu za popravke nekog uvoznog proizvoda. Do njih se dopiralo ‘preko veze’, nisu se pridržavali dogovora i rokova, bili su bahati, nepristojni, bezobrazno skupi i uživali su u očajničkoj ovisnosti klijenata kojima bi se pokvario štednjak ili su im uoči tehničkog pregleda popustile kočnice na automobilu. Obogatili su se naglo i prionuli na gradnju čudovišnih trokatnica u predgrađu. Mrzili su režim jer su, valjda, mislili da bi u kapitalizmu bili veleindustrijalci, iako u kapitalizmu ne bi opstali ni tjedan dana. Stanovništvo je na njih gledao s nekakvom ambivalentnom mješavinom krvožedne zavisti, prezira i divljenja. Pojam ‘privatnika’ postao je sinonim za nezasluženo bogatstvo, bezobrazluk i prijevaru. Jasno, bilo je i poštenih, ali ovo nije priča o njima.

3. Stvarno stanje

Prvo pogledajmo koliko je to zaista Jugoslaviji išlo dobro u usporedbi sa zlim kapitalističkim zapadom. Iz grafova je jasno koliko je Jugoslavija zaostajala tj. rasla sporije od kapitalističkih zemalja. Čak i problematične Grčka i Španjolska su imale zamjetno bolji rast.

Slika 1. Odnos BDP-a po glavi stanovnika Jugoslavij v. Zapad 

(izvor: http://www.seebiz.eu/brojke-ruse-mit-o-herojskim-ekonomskim-uspjesima-bivse-jugoslavije/ar-81304/ odnosno odličan blog Predraga Rajsica kojeg ću linkati kasnije)

Dalje je zanimljivo pogledati tu usporedbu u tablici gdje su još dodane i neke druge zemlje sa kojima se kao želimo uspoređivati (izjave tipa: Bili smo bolji od Češke, Slovačke, Poljske, Mađarske itd..). Jasno se vidi da je Jugoslavija bila bolja samo od Albanije, Turske, Rumunjske i malo bolja od Poljske. Češka i Slovačka (Čehoslovačka), Istočna Njemačka pa i Mađarska su bile ispred nas, a o “trulom” kapitalističkom zapadu da i ne govorimo.

Slika 2. BDP per capita Jugoslavije i drugih zemalja

I na kraju još kratki komentar koji je već spominjani Predrag Rajsic napisao (obavezno čitajte njegov blog redovno :D).

O dugu Jugoslavije:

Ovaj tekst je namijenjen svima nama, a posebno onima koji misle da je jugoslovenska ekonomija bila stabilna za vrijeme Tita. Spoljni dug Jugoslavije je rastao eksponencijalnom brzinom od 1970. do 1980., sa oko 2 milijarde dolara 1970. na oko 18 milijardi 1980. To je rast od 25% godišnje. Svake tri godine, između 1970 i 1980, ukupni spoljni dug Jugoslavije se udvostručavao. Taj rast duga se naglo prekinuo 1980.

Šta to znači? To znači da je Tito još živ i da je nastavio pozajmljivati po stopi kojom je pozajmljivao od 1970. do 1980., spoljni dug Jugoslavije bi još 2004. bio 4.5 hiljada milijardi dolara, a ne oko 150 milijardi, koliki je sada ukupni spoljni dug svih bivših jugoslovenskih republika zajedno. Onaj ko misli da je 150 milijardi 2014. mnogo više nego 20 milijardi 1980., neka ima u vidu da, kad se uzme u obzir pad vrijednosti dolara, 20 milijardi 1980. i 100 milijardi 2014. imaju otprilije jednaku ekonomsku moć. 

Dakle, u realnoj vrijednosti, spoljni dug bivše Jugoslavije se uvećao oko 50% od 1980 do danas. Iako bismo svi mi voljeli da je ta cifra manja, moramo priznati da to i nije tako loše u usporedbi sa duplanjem spoljnog duga svake tri godine prije 1980. 

Grafički to izgleda ovako:

Slika 3. Ekonomski pokazatelju Ex-Yu (dug, bilanca, odnos uvoza i izvoza)

Dalje treba pogledati inflaciju, nezaposlenost i dohodak. Svi ti pokazatelji već u 70im postaju užasni i otkrivaju pravo stranje Jugoslavenske ekonomije. Inflacija je pred Titovu smrt skoro 70 %, nezaposlenost 12 % (rast sa 7 %) [trenutno u SAD-u je 7 % i oni još smatraju to užasnom brojkom]. Dohodak strašno pada.

Slika 4. Ekonomski pokazatelju Ex-Yu (socijala, dohodak, inflacija, nezaposlenost)

Predrag Rajosic upozorava:

Dakle, jugoslovenska ekonomija je kasnih sedamdesetih bila u očajnom stanju, ali je to zamaskirano uvećanjem stranih kredita epskih proporcija. Ono što se dogodilo osamdesetih i devedesetih, samo je otkrivanje stvarnog stanja jugoslovenske ekonomje. Kao kad hronični alkoholočar mora da se suoči sa realnošću svoje zavisnosti, tako smo se i mi morali, kad-tad, suočiti za realnošću nemoći jugoslovenske ekonomije da funkcioniše bez spoljnog dopinga. 

I to je to. Simple as that. Stanje u Jugoslaviji je bilo daleko od onog što se tvrdilo. Naravno da nije bilo ni mračno doba kako neki vole tvrditi, ali Jugoslavija se raspadala prije samog raspada.

A ono najgore je naslijeđe. Naslijeđe komunizma koje nas i danas prati i zbog kojeg imamo korumpirani crony sustava kakav imamo, zbog kojeg u svim zemljama bivše Jugoslavije svaka vlada do danas je vodila lijevu ekonomsku politiku. Nažalost tu je puno i negativnog u glavama ljudi kao što je vjera u nekretnine, a nepovjerenje u druge klase imovine (vidi: inflacija). Tu je dalje pljačka mirovinskih fondova zbog kojih se današnji sustav urušava. Tu su brojne promašene investicije, bačeni novac itd itd itd. Socijalizam je na ovim prostorima napravio puno lošeg, što u opipljivoj ekonomiji što u glavama ljudi i zato je bitno što prije razbiti ovakve zablude kako smo živjeli u “najboljoj zemlji na svijetu” i početi razmišljati kako da zaista prihvatimo kapitalizam i konačno svi prosperiramo.

[1] Predrag Rajosic blog: http://predragrajsic.blogspot.com