Punomoć u hrvatskom pravu

U ovom tekstu odlučili smo se za nekoliko takvih okolnosti, iako ih naravno ima i daleko više. Opći propis koji uređuje punomoć jest Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – u nastavku: ZOO), a bilo kojim posebnim propisom, naravno, moguće je odstupiti (u bilo kojem pravcu, bilo da se propisuju blaži ili stroži uvjeti) od pravila iz općeg propisa.

U odnosu na terminologiju treba kazati da se onoga tko daje punomoć naziva opunomoćitelj, a onoga tko prima punomoć opunomoćenik (članak 313. ZOO-a), pri čemu je zakonska definicija punomoći iz istog članka; punomoć je ovlaštenje za zastupanje što ga opunomoćitelj pravnim poslom daje opunomoćeniku.

Prvo na što treba paziti je forma ili oblik punomoći. U skladu s općim načelom neformalnosti koje propisuje ZOO (članak 286. stavak 1.) i za punomoć nije propisana nikakva posebna forma, osim što punomoć za pravni posao za koji je propisana neka forma (npr. pisana forma za pravni posao raspolaganja nekretninom), mora biti u istoj toj formi, što je i potpuno logično (ako je propisano za pravni posao i više od pisane forme, npr. javnobilježnički akt kod darovanja bez prave predaje, u tom obliku mora biti i punomoć). Ovo dakle znači da kod prodaje neke pokretnine (za koji posao generalno nije propisana nikakva forma, uz postojanje iznimki kao što je raspolaganje automobilom) i punomoć može biti dana usmeno, što znači bez ikakve posebne forme.

Međutim, treba jasno kazati da je jako pravno nesigurno i rizično (to znači da se to nikome ne preporučuje i to treba uvijek kada je moguće izbjegavati) poduzeti bilo kakav pravi posao (osim onog koji je vrijednosno potpuno beznačajan, npr. kupnja tiska) oslanjajući se na usmenu punomoć, čak i kada je ona potpuno legalna. U odnosu na formu ili oblik treba dodati da se može raditi o formi koja je propisana zakonom (npr. u slučaju raspolaganja nekretninama), ali i o formi koja je ugovorena, dakle rezultat je samo volje ugovornih strana. Međutim, bilo da je to zakonska ili ugovorena forma, ako nije poštovana, posljedice su iste – nema pravnog učinka (članak 290. ZOO).

Drugo na što treba paziti je identitet kako osobe koja daje, tako i osobe koja prima punomoć. Potpuna identifikacija znači pored imena i prezimena i osobni identifikacijski broj, uz napomenu da bez OIB-a nema niti govora o uknjižbi. Međutim, brojne zloporabe koje se događaju nameću svima koji ne žele nepotrebni rizik i dodatne provjere identiteta. Naime, javni bilježnici (a to vrijedi i za sudove) ne raspolažu nikakvom, a posebno ne nekakvom sofisticiranom opremom (pa čak niti nekim linkom na policijske evidencije odnosno bazu ukradenih i izgubljenih dokumenata) u svrhu precizne identifikacije, pa se dijelom i radi toga relativno često događaju zloporabe na čin sklapanja nekog pravnog posla na temelju krivotvorene punomoći.

Ako netko u ovo sumnja, neka slobodno proba u svrhu provjere otići na ovjeru bilo kakve izjave s osobnom iskaznicom sebi bliske osobe (naravno slične dobi i istog spola) i vidjeti će da ima ne razloga za strah nego skoro i za paniku. Praktično bi svatko tko vodi računa o svojoj imovini trebao vrlo često (a to nije niti problem jer se provjera može vršiti putem interneta bez izlaženja iz kuće) provjeriti zemljišnoknjižno stanje svojih nekretnina na web stranici www.pravosudje.hr (na naslovnici portala treba kliknuti na digitalne zemljišne knjige e-izvadak i nakon toga slijediti upute, sve uz napomenu da je nužno imati točnu zemljišnoknjižnu oznaku – ili česticu zemlje ili zgrade ili zemljišni uložak, naravno i katastarsku općinu, adresa tu ne može pomoći) i, ne samo ako je stanje promijenjeno (znači ako je došlo do brisanja i upisivanje nekog drugog) nego čak i ako je samo evidentiran neki (bilo kakav) prijedlog, biti potpuno alarmiran i odmah otići u sud i izvršiti potpuni uvid. Nije problem ako se pokaže da je lažna uzbuna (izgubilo se nešto malo vremena), ali ako se nešto stvarno događa, treba hitno (najbolje uz pomoć odvjetnika) reagirati.

Pored stranaka, treba precizirati i na što se punomoć odnosi (kod automobila npr. broj šasije, kod nekretnine zemljišnoknjižne oznake) jer bez toga je, s jedne strane, neupotrebljiva ili teško upotrebljiva, a s druge strane pogoduje pravnoj nesigurnosti i vladavini neprava (a pravna sigurnost i vladavina prava su temelji pravne države).

Treće o čemu treba voditi računa je vrsta punomoći - radi li se o specijalnoj ili općoj punomoći. Specijalna se odnosi na poseban posao (npr. prodaju konkretne nekretnine), a opća ili generična na određenu vrstu poslova. Ovo nije bitno samo da bi se utvrdilo na što se punomoć odnosi, nego kada se radi o nekretninama o ovome ovisi i vrijeme važenja – prema članku 53. Zakona o zemljišnim knjigama, generična punomoć vrijedi samo ako je od izdavanja do podnošenja prijedloga za uknjižbu prošlo najviše godinu dana – ako bi se radilo o specijalnoj punomoći nikakvih vremenskih ograničenja nema, osim ako bi takvo ograničenje postojalo u samoj punomoći.

Četvrto o čemu treba voditi računa je generalno vrijeme na koje je punomoć izdana. Pored naprijed opisane podjele u slučaju raspolaganja zemljišnoknjižnim pravima koju nameće zakon, i sam opunomoćitelj ima pravo u punomoć unijeti bilo kakvo ograničenje, npr. punomoć vrijedi dvije godine. Ipak, i tu treba posebno ukazati na dvije specifičnosti. Jedna je da punomoć može vrijediti i nakon smrti opunomoćitelja ako je tako u punomoći naznačeno (obično se koristi latinski izraz punomoć vrijedi mortis causa) ili ako to proizlazi iz naravi posla (npr. ako se odnosi na davanje u najam soba ili plovila ili automobila, jer bi u protivnom prijetila šteta za nasljednike). Međutim, nasljednici imaju pravo opozvati punomoć u svako doba, bilo da je daju nekom drugom ili da dalje zastupaju sami sebe. Problem nastaje samo ako se nasljednici međusobno ne slažu - jedni žele nastaviti postojeći odnos, drugi ga prekinuti.

Druga je specifičnost da se svaka punomoć može opozvati, pa čak i kada je ugovoreno da se to ne može učiniti (članak 316. ZOO-a). Da ne bi došlo do problema, onaj tko opoziva punomoć ima veliki interes da podaci o tom opozivu budu svima dostupni, tako da nitko ne može kazati „nisam znao“. Na primjeru nekretnina treba uputiti zemljišnoknjižnom sudu obavijest o opozivu punomoći, isto je i kod plovila (umjesto suda Lučka kapetanija) i automobila (umjesto suda Policijska uprava po mjestu registracije).

Na kraju, postoje i brojni slučajevi u kojima punomoć stvarno ne znači ništa, dakle treba se ponašati kao da i nije izdana. To je slučaj ako onaj tko je daje nije poslovno sposoban (nema 18 godina ili mu je poslovna sposobnost oduzeta), ako poslovnu sposobnost nema onaj kome se punomoć izdaje (jer ako ne može zastupati sebe ne može niti drugoga), ali i ako neki posao ili uopće nije dopušten preko punomoćnika (npr. sastavljanje oporuke) ili nije dopušteno baš toj osobi kojoj je punomoć izdana (npr. zastupanje pred sudom bez svojstva bliskog srodnika ili odvjetnika ili zaposlenika stranke).

Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer